Iz tiska je izašla druga pjesnička zbirka maja & vuneni!
Tihomir Dunđerović: maja & vuneni
Druga pjesnička zbirka Tihomira Dunđerovića stilski je heterogenija i tematski raspučenija od njegova prvijenca Psiho, ptice iz 2005. godine. U ovome slučaju teško je govoriti o „drugoj knjizi“, točnije rukopisu jer ona sažima vremenski udaljene i „rasutije terete“ od prethodne, a zajednički nazivnik u prvome je redu Dunđerovićev prepoznatljivi prozno ritmizirani stih te medijska matrica s kojom se opet vješto poigrava na brojnim razinama.
Zbirka maja & vuneni sastoji se od šest ciklusa; u njezinu prvom poluvremenu smještena je svojevrsna priča o naslovnim likovima (a koja u trećemu ciklusu širi okvire imenovanih lirskih subjekata te prerasta u uopćenije pjesničko govorenje o muško-ženskim odnosima). U toj blogovski intervaliziranoj „priči“ (dio pjesama objavljivan je na blogu psihoptice.blog.hr te je kao takav impregniran postovskim komentarima i javnim čitanjima) Dunđerović se, više no ikada, približava proznom diskursu. Ti razlomljeni pripovjedni fragmenti često i namjerno izmiču okoštavanju u pričalačku fizionomiju, a tome
doprinosi i njihova lirska ritmizacija, točnije učestalo nadraživanje lirskog instrumentarija. Osim toga, bjeline koje se odmotavaju između spomenutih rečeničnih fragmenata igraju ulogu stišanih i neizrečenih riječi, a u nekom opširnijem i preciznijem tumačenju mogli bismo reći da kazuju nemoć lirskog promatrača da o nečemu progovori, prikazuju paradoks i gromoglasnost odgođenog (nenapisanog) zvuka ili riječi.
Trećim ciklusom; maja i vuneni Dunđerović se odmiče od svojih skiciranih likova kako bi dublje zakoračio u temateme koji ga opetovano zanimaju; muško-ženski odnosi, dijagrami svakodnevice, sličice zbilje (… ukrao sam trenutak koji mi nije trebao i s kojim nisam znao što ću…), a koje uplošnjava na papir iznalazeći pjesničku dimenziju zvuka i vizualne realizacije. I ovdje su prisutni iskoraci i lagani twistovi igara sa zvučnim registrom stihova koji će u
kasnijim pjesmama biti omotani i elektroničkim inputima, duhovitim „numeričkim pejzažima“ koje Dunđerović dovodi u poeziju šireći „prostor borbe“ suvremenim leksikom podatnim za autotematske pošalice. One su, pak, najvidljivije u ciklusima ledeno doba i zaključnom i vrlo, vrlo zanimljivom autopoetskom appendixu više ne pišem koji ponešto „otključava“ Dunđerovićev rukopis, ali ga istovremeno i ostavlja otvorenim za dodatna (bilo akademska, bilo naivna) čitanja.
Značajno je spomenuti i središnji upravo hitoidni ciklus njegova mama, njena mama koji je prilikom jednog javnog čitanja doživio prave ovacije. Riječ je o kolokvijalnim i asocijativnim rifovima lirskoga subjekta koji negiraju dijalošku konstrukciju (Dunđeroviću toliko dragu) tvoreći ritmizirane monološke tkanice. Svakodnevne naricaljke koje ovaj autor usložnjava u stihove izuzetno
su duhovite i uvjerljive, a njihov poetski ritam i kontekst čini ih populistički potentnim i zanimljivim širem čitateljstvu.
Zaključimo, maja & vuneni pjesnička je zbirka duboko usidrena u vrijeme s kojim dijeli motive, znakove i emocije. Dunđerović ostaje vjeran svom pjesničkom registru, ali ga širi prostorno i izvedbeno potpisujući duhovit i izuzetno čitljiv poetski tekst.
